Nalazite se prekoputa željezničke stanice u Limljanima, na trasi nekadašnje pruge od Bara do Virpazara. Bila je to prva željeznička pruga koju je izgradila država Crna Gora. Danas je u Limljanima ostao samo objekat nekadašnje stanice i draga priča o vozu „Ćiro“.

A davne 1908. godine na prvoj, svečanoj vožnji u Baru, voz su ispratila dva kralja: Nikola I Petrović i Vitorio Emanuel III od Italije. Prugu, kojom se obavljao putnički i robni promet, izgradila je italijanska firma Compagnia di Antivari na osnovu ugovora s crnogorskom državom. Ukupna je dužina pruge bila 43 kilometra i 30 metara.

Kroz Limljane je od te godine pa sve do 1959. prolazio voz „Ćiro“ i upravo su se na ovom putu nalazile šine. Voz je putovao od Virpazara do Bara, zavisno da li je zima ili ljeto, od dva do četiri sata. Lokomotiva je bila slaba, pa su putnici često morali da izlaze da bi mogla da “povuče”.

Voz se polako i s mukom penjao do tunela koji je prolazio kroz Sutorman dužinom od 1968 metara. I danas postoji, ali je neprohodan, jer nije održavan. Izgradnja tunela bila je najveći građevinski poduhvat Crne Gore u to vrijeme, pravi izazov za tadašnju tehnologiju i radnu snagu.

„Ćiro“ je sačuvan i danas ga možete vidjeti na željezničkim stanicama u Baru i Podgorici, kao podsjetnik na neko drugo vrijeme, romantiku putovanja i inženjerski duh tadašnje epohe.

TRKA SA ĆIROM
Kićo Milić iz Limljana opkladio se jednom da će biti brži od voza. Trčao je pored lokomotive između dvije željezničke stanice i dobio nagradu. Ćiro inače nije mogao da vozi brže od 25 km/h.

LIMLJANI U GINISOVOJ KNJIZI REKORDA
Zašto su Limljani ušli u Ginisovu knjigu? Upravo zbog ove pruge, odnosno zbog 5 stanica i dva stajališta. Nigdje u svijetu nije zabilježeno da u jednom selu voz ima pet zvaničnih mjesta za zaustavljanje.

KRATKI FILM „MALI VOZ“
Ako vam je ova priča interesantna, pogledajte na YouTube kratki, stari film „Mali voz“, sa umjetničkom fotografijom Darija Bremeca, muzikom Bojana Adamiča i tekstom Puriše Đorđevića.

DOKAZI DA JE OVDE NEKADA BIO OKEAN

Dok uživate u ljepoti i bogatstvu basena Skadarskog jezera i sela Limljani, mnogi ne znaju da su baš ovdje očuvani tragovi velikog okeana Tetisa. Prije njega, na Zemlji je postojao samo jedan kontinent – Pangea – i jedan okean – Pantalasa. Oko 440 miliona godina unazad, snažni tektonski pokreti razlomili su Pangeu na dva dijela: Lauroaziju (današnja Evropa, Azija, Sjeverna Amerika) i Gondvanu (Južna Amerika, Afrika, Australija, Antarktik i Indija). Između njih nastaje Tetis, koji pokriva prostor Balkana, dijelove Evrope i današnjeg Mediterana. Ostatke Tetisa danas prepoznajemo kao Sredozemno, Crno i Azovsko more, te Kaspijsko jezero. Klima u Tetisu bila je topla, vlažna, suptropska.

TRAGOVI MULJOJEDA

Prije 250 miliona godina, područje Limljana bilo je plitak morski prostor u okviru Tetisa. Vode su bile mirne, prozirne, bogate životom. Po dnu su živjeli korali, školjke, ježevi i muljojedi – crvoliki organizmi koji su rovarili po morskom dnu. Bili su dugi desetak centimetara, debeli kao prst. Gutali su mulj, izdvajali organske materije, a ostatak izbacivali. Ovim su remetili prirodni proces taloženja u plićaku – fenomen koji se u geologiji zove bioturbacija. Njihovi tragovi očuvani su u krečnjacima i laporcima, starim 250 miliona godina, debljine oko 120 m, koji se danas vide u Limljanima.

CRMNICKI KONGLOMERATI

U srednjem trijasu, oko 240 miliona godina unazad, prostor Crmnice bio je duboko more Tetisa. Ogromna rijeka s kopna ulivala je šljunak i pijesak, praveći deltu. Riječni materijal putovao je i do 10 km ispod mora, taložeći se u obliku ogromne “lepeze” u dubokom okeanu. Vremenom je taj šljunak očvrsnuo i pretvorio se u kamen – konglomerat. Ovi slojevi su debljine oko 60 m i poznati su kao Crmnički konglomerati. U njima se nalaze fosili: Spiriferine, Rinhonele, Enkrinusi, Ceratiti…

SUTORMAN – NAKRIVLJENO DNO TETISA

Na Sutormanu su sačuvane stijene koje pamte lagunu Tetisa. Tirkizna voda, korali, alge, školjke – sve to je formiralo krečnjake. Ali onda, podvodni vulkan se budi. Tlo se izdiže, puca, nabira. More nestaje, a stijene i fosili ostaju – da pričaju priču o okeanu koji je nekad bio…

Ova istorijska priča o grobljanskoj crkvi sela Limljani, podignutoj trudom, vjerom i složnošću mještana, dočarava duh Crne Gore iz druge polovine XIX vijeka. Svjedočenje o osveštanju Crkve Svetog Jovana Krstitelja ostalo je zapisano u tadašnjoj crnogorskoj štampi.

U broju 48 lista Glas Crnogorca, od nedjelje 8. decembra 1885. godine, navodi se:

„Kao što je mnogima poznato, narod je crmnički vrlo religiozan, a osobito Limjani, te su 1874. godine započeli gradnju nove, veličanstvene crkve. Taj hram narod tako lijepo ozida da se može ravnati sa prvim crkvama u Crnoj Gori. Njegovo Visočanstvo, Knjaz Nikola I, darovao je više od 300 fiorina u zlatu. Crkva je podignuta na inicijativu revnosnog paroha, gospodina Sava Klisića.“

Crkva se gradila rukama samih mještana, koji su kamen nosili sa obližnjih brda, često pješke, kilometrima daleko. Građena je u čast Svetog Jovana Krstitelja, i vremenom je postala ne samo svetilište, već i simbol zajedništva sela.

Svečano osvećenje crkve obavljeno je 1. decembra 1885. godine. Preosvećeni mitropolit Mitrofan Ban lično je došao sa Cetinja da predvodi obred.

„Poslije božanske liturgije, mnogobrojni narod dočeka mitropolita ispred crkve, da ga pozdravi. U ime mještana, nastupi učitelj Jovan Vujanović i izgovori govor ispunjen patriotizmom i vjerom. Zaključi riječima: ‘Da živi naš premilostivi Gospodar Knjaz Nikola. Živio!’ Na što se iz naroda prolomi: ‘Živio! Živio! Živio!’“

Nakon službe, Limljani su oko crkve zavezli veliko narodno kolo. Pjevale su se pjesme do kasno u noć, uz pjesmu, smijeh i molitvu. Bio je to dan koji se i danas prenosi u pričama – dan kada je Limljane obasjala vjera, nada i sloga.

ČUDO CRKVE SVETOG TOME

Na obroncima sela Limljani, nadomak Bara, nalazi se mala jednobrodna crkva posvećena Svetom Tomi, koja pripada bratstvu Klisića. Prema tvrdnjama mještana, ova svetinja stara je više od 12 vjekova. Iako skromnih dimenzija, crkva je kroz vjekove preživjela nevjerovatne prirodne katastrofe i danas stoji kao svjedok vjere, istrajnosti i predanja jednog naroda.

KLIZIŠTE 1896. GODINE

Na mjestu gdje je prvobitno podignuta, crkva se nalazila 150 metara uzbrdo, s lijeve strane puta. Međutim, februara 1896. godine, nakon četrdeset dana neprekidnih padavina, tlo u središtu sela se pokrenulo. Ogromno klizište progutalo je domove cijelog bratstva Klisića. Sve je nestalo – osim crkve. Prema živom predanju koje se prenosi generacijama, čitav plato s crkvom Svetog Tome je skliznuo nizbrdo, netaknut. Crkva je pri tom pomjeranju zarotirana za 45 stepeni, i sada je okrenuta u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Ostala je da stoji nagnuta pod uglom od 17 stepeni – nevjerovatan prizor koji zbunjuje i oduševljava posjetioce.

ZEMLJOTRES 1979. GODINE

Limljani su teško stradali u razornom zemljotresu 1979. godine. Većina starih kuća je porušena, a bilo je i ljudskih žrtava. Ipak, crkva Svetog Tome je i tada odoljela – pretrpjela je oštećenja, ali se nije srušila. Bratstvo Klisića je još jednom pokazalo vezanost za svoju svetinju, obnovivši njenu unutrašnjost i sačuvalo je kao simbol opstanka.

KRSNA SLAVA

Klisići slave Jovandan, 6. oktobra, kao svoju krsnu slavu – dan kada su preci ovog bratstva, vjerovatno, prešli iz paganstva u hrišćanstvo. Tog dana vrata svih njihovih domova su širom otvorena za goste, a trpeza puna tradicionalnih jela i pića. Ta gostoljubivost, vjera i poštovanje predaka čine duh ovog mjesta snažnim koliko i crkva koja mu odolijeva vjekovima.

Sutorman je dio primorskog planinskog vijenca koji pripada masivu Rumije. Smješten je između Paštrovske gore i same Rumije, a prevoj Sutorman (805 mnv) predstavlja prirodnu granicu između barske obale i Crmničkog polja.

Padine planine pružaju se u više pravaca – jugoistočne ka Barskom polju, jugozapadne prema Sutomoru i Petrovcu, a sjeverne prema Limljanima i širem području Crmnice. Najviši vrh Sutormana je Vrsuta (1183 m), proširena stjenovita zaravan sa koje se, zahvaljujući njenom izmaknutom položaju ka moru, pruža nevjerovatan panoramski pogled – od Jadrana, preko Lovćena i Katunske nahije, pa sve do Prokletija.

Na padinama Sutormana nalazi se i čuveni vidikovac Karuči, sa kojeg „puca“ pogled na Crmnicu, Lovćen i brojna okolna sela. Nekada je tuda prolazio i stari voz „Ćiro“, dio željezničke pruge koja je povezivala obalu sa unutrašnjošću.

Planina je poznata po izvorima – prema legendi, ima ih 365, jedan za svaki dan u godini. Limljani, selo podno planine, oduvijek su bili poznati po čistim izvorima, rijekama i vodenicama. Svako bratstvo imalo je svoj izvor, a mnogi od njih i danas teku.

Vrsuta je i prirodno blago. Na njenom području identifikovana su četiri tipa međunarodno značajnih staništa: mediteranski suhi pašnjaci, bukove i hrastovo-grabove šume, kao i vapnenačke stijene sa specifičnom vegetacijom. Na širem prostoru zabilježeno je oko 500 vrsta biljaka, od čega 57 endemskih.

Posebno se izdvajaju tri vrste: Gymnospermium scipetarum, ilirski endem koji u Crnoj Gori raste isključivo ovdje; Tulipa grisebachiana, jedina vrsta lale u crnogorskoj flori čija je najbrojnija populacija upravo na Vrsuti; i Edraianthus wettsteini, zvončić koji raste samo na masivu Rumije – na Vrsuti je zabilježena i njegova najniža tačka rasta, na 860 m nadmorske visine.

Zahvaljujući svojoj ljepoti, legendama i prirodnom bogatstvu, Sutorman je idealno mjesto za sve koji tragaju za avanturom, tišinom i dodirom iskonske prirode.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu.

Ostali:

Aleksandar Sjekloća – vinarija
Tel: +382 69 020 285, +382 67 258 815

Ivo Pejanović – vinarija
Tel: +382 69 468 008

Ilija Klisić – vinarija
Tel: +382 69 025 164

Dragan Pejanović – smještaj u seoskom domaćinstvu
Tel: +382 67 631 011

Momo Vulićević – smještaj, pčelarstvo, api terapija
Tel: +382 68 251 047

Mirjana Pejanović – smještaj u seoskom domaćinstvu
Tel: +382 68 896 329

Vesna Klisić – smještaj u seoskom domaćinstvu
Tel: +382 69 410 205

Mladen Kapa – smještaj u seoskom domaćinstvu
Tel: +382 69 421 996

Petar Rolović – smještaj
Tel: +382 63 285 718

Elena Sjekloća – smještaj
Tel: +382 69 596 225

Neda Ivanović – smještaj
Tel: +382 69 039 200

Rajka Sjekloća – smještaj
Tel: +382 68 634 415

Pepa Dragišić – smještaj
Tel: +382 67 112 146

• PLANINARSKA MAPA “IZMEĐU DVA MAGIČNA OBALE”
• TURISTIČKA MAPA BARA
• PANORAMSKA RUTA

Nakon napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, na Biogradskom jezeru održan je veliki protestni miting. Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941, Crnu Goru je okupirala italijanska vojska. Oružani otpor okupatoru bio je pažljivo pripreman i započeo je Trinaestojulskim ustankom.

U Lubnicama su ustaničke akcije otpočele 16. jula 1941. napadom na žandarmerijsku stanicu. U napadu na Berane učestvovali su ustanici iz cijelog kraja, bez obzira na partijsku pripadnost i ideološka opredjeljenja. Ustanike su, kao nekad crnogorske ratnike, pratile majke, žene i sestre, noseći najpotrebnije: hranu i krpe umjesto zavoja. Oko 5000 ljudi spontano je uzelo učešće u ustanku. Italijanski garnizon kapitulirao je, a ubrzo je formiran Narodni odbor oslobođenja, prva narodna vlast na okupiranoj teritoriji Jugoslavije. Međutim, njemačka kaznena ekspedicija ubrzo je povratila oslobođenu teritoriju.

Pobjeda u Beranama dala je moralni podstrek borbi, ali je teški poraz partizana u bici za Pljevlja doveo do sloma otpora. Početak bratoubilačkih obračuna obilježila je i jedna od najmračnijih epizoda rata u ovom kraju – strijeljanje 42 zarobljena partizana.

Partizanske jedinice povukle su se u zemunice izgrađene na brojnim lokacijama, a jedna se nalazi i u sklopu ovog spomenika. Da bi slomili otpor, njemačka i italijanska avijacija bombardovale su Lubnice šest puta. Iako nije bilo žrtava, razaranja su bila ogromna – porušene su dvije trećine kuća u selu.

Berane i okolina konačno su oslobođeni 15. septembra 1944. godine.

Na mermernoj ploči spomenika nijemo stoje imena lubničkih bojovnika i žrtava fašističkog terora. Njihova žrtva je zalog slobode, opomena i ponos za buduće generacije.

Život i običaji u Gornjim selima ne razlikuju se mnogo od ostalog crnogorskog stanovništva. Doseljeni mještani spojili su svoju tradiciju sa načinom života zatečenog stanovništva i običajima susjednih Vasojevića. Do Drugog svjetskog rata, običaji su se izuzetno poštovali, vodeći se starom izrekom: “Bolje da propadne selo, nego običaji.” Ova misao bila je osnov vodilja svake porodice u očuvanju porodičnih veza i moralnih načela.

Porodica i porodične zadruge bile su osnovne ćelije društva. Prosječna porodica brojala je 7–8 članova, dok su zadruge imale i preko trideset. Na čelu je bio najstariji muški član, čija se riječ poštovala bez pogovora. Imovina je pripadala cijeloj zajednici, ali je starješina bio njen neprikosnoveni gospodar. Po običajnom pravu, žene nisu imale pravo na nasljedstvo. Djeca su bespogovorno slušala roditelje i starije ukućane, a starješina je doživotno uživao poštovanje.

Uloga žene bila je izuzetno zahtjevna. Pored brige o kući, spremala je zimnicu, nadzirala čobane, radila u polju, tkala odjeću i pravila obuću. Govorilo se: “Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi.” To nije značilo poniženje, već nužnu podjelu rada u surovim uslovima. Ako bi starješina umro, udovica bi preuzimala njegovu ulogu. Žene su bile poštovane i zaštićene, a brat je bio njihov doživotni zaštitnik. Francuski konzul Ekar 1810. zapisao je da su Crnogorci spremni na osvetu za najmanju uvredu svoje žene.

Rođenje muškog djeteta bilo je posebna radost. Pucalo se iz oružja, dok se za djevojčice govorilo da su “tuđa nafaka”. Ako bi porodica gubila mušku djecu, sljedeći sin dobijao bi ime Vuk ili Vukašin, vjerujući da zli dusi ne mogu nauditi “vučjem” imenu. Dječaci su već sa 12–14 godina učestvovali u teškim poslovima i dobijali prvu pušku. Od 18. godine služili su u seoskim četama.

Brakovi su se do kraja 19. vijeka ugovarali bez saglasnosti mladenaca – odluku su donosili očevi. Mladenci su se mogli vidjeti na prelima i saborima. Brak je imao jasnu svrhu – ljubav, poštovanje, potomstvo i brigu o starim roditeljima. Nakon vjenčanja, mlada je ostajala u kući mladoženje, dok mlađa braća ne osnuju svoje porodice.

Svako bratstvo slavilo je krsnu slavu, praznik bratstveničkog identiteta. Tog dana svi su bili dobrodošli u kuću slavljenika. Ritual je uključivao pečenje kolača, kuvanje žita i paljenje svijeće, a slava se prenosila sa oca na sina.

Kuće su se najčešće gradile od smrčevog drveta, sa kamenim temeljima i krovovima od šindre. Najjednostavnije su bile prizemnice, dok su složenije imale podrum za čuvanje namirnica. U centru domaćinstva nalazilo se ognjište, simbol topline i zajedništva, oko kojeg su se okupljale porodice, pričale priče i prenosile običaje s koljena na koljeno.

Ovaj način života, iako danas gotovo nestao, ostavio je neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti mještana Gornjih sela, koji i dalje s ponosom čuvaju uspomene na svoje pretke i njihov način života.

CRKVA SVETE JANJE

Na prostoru starog seoskog groblja, tokom 1999. godine, arheološka istraživanja otkrila su ostatke crkve Svete Janje, koji su potom zaštićeni i konzervirani. Smatra se da je crkva podignuta krajem 15. ili početkom 16. vijeka, o čemu svjedoče ostaci njenog sokla i sačuvani tragovi živopisa. Dimenzije crkve iznosile su 13,5 metara u dužinu i 6,35 metara u širinu, dok je apsida imala poluprečnik od 1,5 metara. Neobična odlika crkve bila je pokretni oltar, budući da u temeljima pregradnog zida nijesu pronađeni tragovi tvrdog materijala. Pokrivena šindrom, crkva nije sačuvala svoj originalni krov. Istorijski izvori navode da su kamene ploče korišćene za gradnju crkve i manastira Đurđevi Stupovi dovlačene konjima sa Vodotresa.

Crkva Sv. Janje predstavljala je duhovno središte Gornjoseljana, gdje su se okupljali vjernici u svim vremenima. U brojnim ratovima i bunama crkva bi često stradala, ali bi je mještani nakon prestanka opasnosti uvijek obnavljali. Predanje kazuje da je u 19. vijeku kaluđer Milan Obradović, u trenucima velike opasnosti, prenio crkvene dragocjenosti u Brezojevičku crkvu, odakle su, navodno, završile u Pećkoj patrijaršiji ili Prizrenskoj bogosloviji. Do danas nije utvrđeno gdje se tačno nalaze ti artefakti.

LEGENDA O JANJSKOM DIJELU

Nedaleko od crkvišta nalazi se prostrano crkveno dobro poznato kao Janjski dio. Istoričari umjetnosti pretpostavljaju da je na tom mjestu postojao ženski manastir, iako nema preciznih podataka o njegovom osnivanju. Legenda kazuje da je u manastiru živjela Janja, sestra proklete Jerine, koja se isposničkim životom iskupila za grijehe i zaslužila svetački oreol. Manastirsko imanje su obrađivali seljani, odvajajući dio prinosa za crkvu, a nema pisanih dokaza o tome da su imali pravo slobodnog posjedovanja zemlje. Pretpostavlja se da su svi lokalni posjedi pripadali manastiru.

SVETO DRVO STAROG JASENA

Uz ostatke crkve Svete Janje uzdiže se staro drvo jasena, koje Lubničani smatraju svetim. Neutvrđene starosti, ovo monumentalno drvo vekovima unazad izaziva poštovanje i strahopoštovanje mještana. Vjeruje se da njegovo oštećenje donosi veliku nesreću, što je potvrđivano brojnim predanjima o nesrećama koje su zadesile one koji su ga oskrnavili. Zbog svoje kulturne i prirodne vrijednosti, stari jasen nalazi se na Listi zaštićenih prirodnih dobara.

Na sjeverozapadu sela Lubnice, iznad katuna Vodotres, uzdiže se impozantna stijena poznata kao Žuta platija. Iza njenih masivnih litica krije se prirodni dragulj – Udovinjica, usjek strmih, gotovo okomitih stijena koji formira prirodni prolaz. Sa njegove sredine pruža se veličanstven pogled na selo Lubnice, dok ulazi u usjek, skriveni u gustoj bukovoj šumi, ovom mjestu daju poseban osjećaj mističnosti i privlačnosti.

Prema predanju, Udovinjica je dobila ime nakon tragičnog događaja u kojem su pripadnici bratstva Obradović opkoljeni i ubijeni, ostavljajući za sobom brojne udovice. Danas, ovo mjesto stoji kao nijemi svjedok teških vremena i trajni podsjetnik na sudbinu predaka.

U podnožju Udovinjice smješten je katun Vodotres, poznat po izuzetno snažnom izvoru hladne, pitke vode. Ovo vrelo, po kojem je katun i dobio ime, toliko je moćno da ponekad izaziva podrhtavanje tla. Nekada važno ljetnje stanište stočara iz Lubnica, danas je napušteno, ali njegove kolibe i dalje svjedoče o bogatoj stočarskoj tradiciji ovog kraja. Izvor predstavlja savršeno mjesto za predah planinara i ljubitelja prirode, naročito u toplim ljetnjim danima, kada pruža osvježenje svojom kristalno čistom i ledenom vodom.

Prema kazivanjima starijih mještana, stočari su nekada koristili usjek Udovinjice kao prirodni tor za stoku, štiteći je tako od vukova koji su noću harali ovim krajem.

Kroz Udovinjicu prolazi kružna planinarska staza koja vodi od sela Lubnice, preko katuna Vodotres, kroz usjek Udovinjice, zatim preko Pojatišta i nazad kroz šumske predjele i padine do sela. Ova ruta pruža ljubiteljima prirode priliku da istraže jedinstveni pejzaž Bjelasice, dok se istim putem može nastaviti i do vrha Crna glava (2139 m), sa kojeg se pruža spektakularan pogled na cijeli region. Planinarski entuzijasti i avanturisti mogu uživati u ovoj dinamičnoj i raznovrsnoj stazi, koja nudi spoj netaknute prirode, kulturne baštine i nezaboravnih vidikovaca.

Udovinjica je prepoznata kao jedno od izuzetnih prirodnih bogatstava Crne Gore i 2016. godine uvrštena je u projekat “Sva čuda Crne Gore” u organizaciji Ministarstva turizma.

Preko puta rijeke i kanjona, na stjenovitoj litici, nalazi se Župan pećina, najduža pećina u opštini Berane. Smještena na istoimenom brdu, na visini od 1205 metara, pećina se prostire u dužini od 1160 metara i doseže dubinu od 22 metra. Ulaz u pećinu je širok 20 metara, dok se njen glavni hodnik proteže na 100 metara. Unutrašnjost pećine sastoji se od brojnih kanala, od kojih je jedan ispunjen vodom, dok su pojedini još uvijek neistraženi. Posebno je značajno otkriće ostataka praistorijskog pećinskog medvjeda, i to jedinstvene podvrste koja nije pronađena nigdje drugo u svijetu.

Posjeta pećini zahtijeva angažovanje vodiča, što se može organizovati putem Turističke organizacije Berana. Ne postoje označene staze koje vode do pećine, a ulazak je moguć isključivo uz asistenciju profesionalnih speleologa.

Legenda o Župan pećini datira iz vremena kada su u dolinama rijeka Tare i Lima istovremeno živjeli Sloveni i Rimljani. Prema zapisima Popa Dukljanina, sukob između slovenskog župana Ljutomira i rimskog Pavlimira-Bele bio je ključni događaj koji je dao pećini njeno ime. Rimski župan Pavlimir-Bela, koji je stolovao u utvrđenju Samograd, udaljenom tri kilometra, sklonio se u pećinu kako bi izbjegao napad.

Slovenski knez Ljutomir, ulogorivši se na visoravni prekoputa pećine, osmislio je plan da istjera Pavlimira-Belu. Naredio je vojnicima da posijeku šumu oko ulaza u pećinu i zapale vatru čiji se gusti dim širio unutar pećine, gušeći one koji su se unutra skrivali. U tom trenutku, supruga Pavlimira-Bele, koja je ujedno bila i Ljutomirova sestra, molila je brata da joj omogući izlazak iz pećine zajedno sa slugama i prtljagom. Ljutomir je pristao, ne znajući za njen plan – sakrila je muža u veliki sanduk i tako ga iznijela iz pećine.

Međutim, knez je ubrzo posumnjao i sustigao povorku. Nakon što je otvorio sanduk i otkrio Pavlimira-Belu, odmah ga je pogubio. Preživjeli vojnici iz pećine su nastradali, a priča o ovom događaju nastavila je da živi kroz generacije.

Od sukoba dvojice župana ostali su samo sjećanja, ime pećine i brdo koje i danas nosi isti naziv, čuvajući u sebi tragove davne prošlosti i tajne jedne od najzanimljivijih legendi ovog kraja.

Bjelašička jezera, dio Nacionalnog parka Biogradska gora, osnovanog 1952. godine, čine prirodno blago s prašumom, planinskim vrhovima i glacijalnim jezerima nastalim u posljednjem ledenom dobu. Park pokriva 5.650 hektara, a među jezerima su Biogradsko jezero, Šiško veliko i malo jezero, Ursulovačko veliko i malo jezero, Pešića jezero i Ševarinsko jezero, svako s posebnim značajem.

Biogradsko jezero, na 1.094 metra, najveće je s 23 hektara. Okruženo šumama bukve, jele i smrče stare do 500 godina, hrane ga potoci poput Biogradske rijeke. Bistra voda odražava vrhove Bjelasice, poput Crne glave (2.139 m), a dom je pastrmkama i biljkama.

Šiško veliko jezero, na 1.660 metara, ima 4 hektara, dok je Malo Šiško jezero, na 1.777 metara, nešto manje. Okružena alpskim livadama i stijenama, ova jezera privlače planinare divljom ljepotom i mirom.

Ursulovačko veliko jezero, na 1.838 metara, prostire se na 3 hektara, dok je malo jezero niže i skromnije. Tamna voda, zbog glacijalnih sedimenata, i kamenita okolina naglašavaju njihovu surovost.

Pešića jezero, na 1.700 metara, ima 2 hektara. Okruženo pašnjacima, privlači srne, lisice i stočare koji ljeti napasaju stoku.

Ševarinsko jezero, na 1.500 metara, nestaje zbog eutrofikacije. Nekada površine 1 hektar, danas je močvara obrasla trskom i vodenim biljem, svjedočeći o prirodnom ciklusu jezera.

Ova jezera, dio glacijalnog nasljeđa Bjelasice, čuvaju se u Nacionalnom parku Biogradska gora kao utočište rijetkih vrsta i oaza netaknute prirode. Posjetite ih s poštovanjem prema ovom ekosistemu.

Posebna vrijednost ovih jezera leži u njihovoj raznolikosti i sposobnosti da podrže život u ekstremnim uslovima. Od dubokih voda Biogradskog jezera do nestajućeg Ševarinskog, svako jezero priča priču o geološkim promjenama i prilagođavanju prirode, čineći ovaj park nezaobilaznim mjestom za ljubitelje prirode i nauke.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• BJELASICA (ORLJI KRŠI, CRNA GLAVA)
• JELOVICA – PADEŽA – TUSTA – MICAN – ZEKOVA GLAVA – PRIJEKI SMET – GUSINJSKA RUPA – JELOVICA
• PJEŠAČKA STAZA LUBNICE – UDOVINJICA – KURIKUĆE – NJEVAŠTICA PEĆINE
• JEZERSKA RUTA
• CRNA GLAVA (STRMENICA) IZ SUVODOLA
• LUBNICE – UDOVINJICA – CRNA GLAVA
• UDOVINJICA
• RUTA DVIJE GLAVE I PET JEZERA
• JELOVICA – PADEŽA – TUSTA – MICAN – ZEKOVA GLAVA – PRIJEKI SMET – GUSINJSKA RUPA – JELOVICA
• KATUNSKI PUTEVI

Prisajedinjenjem Gornjih Vasojevića Knjaževini Crnoj Gori tokom XIX vijeka, stekli su se uslovi za obnovu školstva i obrazovanja, koje je bilo potpuno zamrlo pod osmanskom vlašću. Nakon što je 1834. godine na Cetinju otvorena prva svjetovna škola u Crnoj Gori, već 1858. godine osnovana je škola u Kraljima. Samo godinu kasnije, ona je premještena u Konjuhe, selo Košutiće, gdje je postala poznata kao „Vasojevićka univerza“.

Ova škola nije bila samo mjesto gdje su djeca učila čitanje i pisanje, već su usvajali i vojničke vještine poput mačevanja, rvanja i gimnastike. Učenici su također učili osnove govorništva, što je bilo od velikog značaja u tadašnjem društvu. Mnogi polaznici škole kasnije su postali istaknuti prosvjetni radnici, sudije, oficiri, vojvode i vojskovođe, doprinoseći razvoju Crne Gore u burnim godinama koje su uslijedile.

Prvi učitelj bio je pop Miloš Vuković, rođen 1835. godine u Košutićima. Školovao se u bogoslovsko-učiteljskim školama u Srbiji i Petrovgradu (Rusija), a nakon povratka u rodni kraj postao je simbol prosvjete ispod Komova. Poznat je po svojim mudrim izrekama, poput: „Ako hoćeš da budeš grana, pomoli se Bogu da budeš stablo“, i „Slana ne pada da slomi stablo, nego da pomori lišće“. Pop Miloš Vuković sahranjen je u porti seoske crkve u Konjusima, gdje mu i danas mještani odaju poštovanje.

CRKVA VAZNESENJA GOSPODNJEG

Pored školstva, knjaževska vlast je podržala i izgradnju crkava u Gornjim Vasojevićima. Na inicijativu knjaza Nikole, 1892. godine mitropolit Mitrofan Ban dao je blagoslov za izgradnju crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Konjusima. Ova crkva, sagrađena u tadašnjem tradicionalnom crnogorskom stilu, ubrzo je postala duhovni i kulturni centar tog kraja.

Crkva je služila ne samo kao bogomolja već i kao mjesto okupljanja mještana, gdje su se donosile važne odluke i čuvala narodna tradicija. Tokom burnih istorijskih događaja, ona je opstala kao simbol duhovnosti i identiteta Vasojevića. Danas se crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Konjusima smatra jednim od značajnijih kulturnih spomenika tog područja, a mještani i dalje njeguju njen značaj u očuvanju vjere i tradicije.

Godine 2005. i 2008. Polimski muzej iz Berana je nedaleko odavde, putem uzbrdo u dužini od 250 m, izvršio arheološko iskopavanje ostataka manastirskog kompleksa. Na osnovu skromnih, ali izuzetno vrijednih ostataka utvrđeno je da se radi o jednoj od najstarijih crkava u Polimlju. Obje crkve su izgrađene prije ili u toku doseljavanja Slovena na Balkan (VI ili VII vijek), kada su ovi prostori pripadali Istočnom rimskom carstvu (Vizantija) i bili naseljeni ilirskim plemenima. Na osnovu grobnica koje se nalaze unutar i izvan male crkve i ostataka crkvenog mobilijara pronađenog u njima, zaključuje se da je mala crkva bila zadužbina uglednog latifundiste iz tog vremena.

O kontinuitetu manastirskog života svjedoče ostaci priprate male crkve, izgrađene najvjerovatnije u IX vijeku i knjiga (zapis) iz “Čečeva” iz 1344. koju je napisao Smilj Dabižov Vasilije, sokolar, a kasnije monah ovog manastira u Košutićima. Manastir i crkva Vaznesenja Gospodnjeg pominju se kao dečanski metoh u Dečanskoj hrisovulji. U zapisu monaha Smilja, na 80 strana, govori se o kneževima iz Košutića i o tri slovenska plemena koja su došla u Debrecu (oblast od Plava do sela Budimlja), koje je vojvoda Vladislav “ujedinio u jedno biće”.

Manastir Čečevo i karavanski put, koji prolazi pored njega, te brojni toponimi na ovom području koji u korijenu riječi imaju car, povezuju se u legendama sa carom Dušanom Nemanjićem, srpskim vladarom (1331-1355). Narodne priče govore o karavanima, sa njegovim blagom i zlatom, koji su prolazili ovim putevima i o tome da je on lično boravio u konacima manastira.

Zaseok Košutići je dobio poetsko ime po košutama koje su nekada boravile u šumama oko manastira.

U želji da se očuva kontinuitet 15 vjekova postojanja, na ostacima ranohrišćanskog manastira podignuta je crkva.

Nalazite se ispred posljednje vodenice potočare na prostorima Potkomovlja, u kojoj se još uvijek, iako rijetko, kukuruzno zrno pretvara u žuti prah, od kojeg se pravi čuvena vasojevićka kolobotnjica. Ovaj mlin za žito postoji još od 1938. godine. Sagradio ga je ugledni domaćin Milić Đerković i ostavio u amanet svojim sinovima i unučadi. Njegov unuk Dragan nije zaboravio taj amanet – i danas brine o vodenici, održava je i s vremena na vrijeme pokreće njen kamen, ispod kojeg su nekada izlazile tone najkvalitetnijeg brašna. Zvuk mlinskog kamena i žubor vode nekada su bili neizostavan dio svakodnevice ovog kraja, a miris svježe samljevenog brašna širio se dolinom.

Kada su Sloveni naselili ove plodne planinske krajeve i doline u VI vijeku, rijeku su nazvali po svom vrhovnom božanstvu Perunu – Perućica. U njihovim očima bila je moćna i silovita, baš kao i vladar neba i groma. Nekada je na njoj, sve do perioda nakon Drugog svjetskog rata, postojalo mnoštvo vodenica. Radile su punim kapacitetom, a mlinari su zakazivali redove za meljavu. U tim poslijeratnim godinama uzimalo se pet odsto ujma od samljevenog brašna, dok je danas Dragan spreman da melje i besplatno, samo da mlin ne zarđa.

Nekada su u selima ispod Komova svaka stopa obradive zemlje bila korišćena. Pored kukuruza, sijala su se i bijela žita – pšenica, raž, ječam i zob. Od toga se živjelo, pravio se hljeb, ali i kaše i pite koje su bile osnova ishrane. Ova vodenica je svojevrsni spomenik i svjedočanstvo o vremenima kada su se brojne generacije othranile hljebom od žita koje je mljela Đerkovića vodenica. Danas, kada se sve manje ljudi bavi poljoprivredom i kada su stare vještine zaboravljene, ova vodenica stoji kao podsjetnik na trud i upornost naših predaka.

Zvuk vode koja pokreće mlinski kamen i miris tek samljevenog brašna vraćaju nas u prošlost, u doba kada je život bio jednostavniji, ali ispunjen zajedništvom i vrijednim radom. Ako želite da osjetite duh prošlih vremena, obiđite ovu vodenicu, oslušnite njen šapat i osjetite vezu s tradicijom koja polako nestaje.

Ukoliko želite da posjetite vodenicu, možete kontaktirati Dragana Đerkovića na broj telefona: +382 69 536 027.

Nakon što pređete ovaj most, dolazite u Japan – selo koje prvo pogleda sunce kada se izdigne iznad Komova. U proljeće, planinski proplanci sela oživljavaju pod trešnjinim cvijetom, dajući mu poseban poetski prizvuk. Svako ko čuje za ovo neobično selo poželi da sazna kako je dobilo ime.

Jedno objašnjenje seže u srednji vijek, kada je selo bilo u sastavu Nemanjićke države i pripadalo manastiru Visoki Dečani. Smatra se da naziv Japan potiče od latinskog izraza „iapanus“, koji je označavao župana ili upravitelja krajine.

Druga priča potiče iz vremena Kraljevine Crne Gore. Barjaktar Samilo Fatić, hrabri borac u ratu protiv Austro-Ugarske, prilikom dodjele odlikovanja zamolio je kralja Nikolu da pomogne da njegovo selo dobije vodu. Kako bi mu što bolje objasnio gdje se selo nalazi, rekao je: „Daleko u neviđbog, Gospodaru, baš kao Japan“.

Zanimljivo je i to da je Crna Gora 1904. godine formalno objavila rat Japanu, u znak podrške Rusiji u rusko-japanskom sukobu za Mandžuriju i Koreju. Taj rat je, makar sa crnogorske strane, ostao samo na papiru. Tek 2008. godine, u Podgorici je zvanično potpisan mirovni sporazum između dvije zemlje, čime je okončan jedan od najdužih ratova u istoriji.

Zbog neobičnog imena, selo Japan je 2008. godine posjetio nerezidentni japanski ambasador u Crnoj Gori, Tadashi Nagai, u pratnji japanskih novinara. Oni su u svoju zemlju ponijeli priču o selu imenjaku. Još ranije, pod Komove je stigla i grupa studenata Univerziteta u Tokiju, koji su lokalnoj školi poklonili japanski prevod „Gorskog vijenca“.

Kada je 2011. godine Japan zadesila strašna prirodna katastrofa – razorni zemljotres i cunami – Vlada Crne Gore je, osim državne pomoći, u ime sela Japan poslala i simboličnih 10.000 eura, izražavajući time solidarnost sa dalekom, ali prijateljskom zemljom.

Hostel Mojan smješten je u nekadašnjoj karauli, koja je čuvala granicu između Jugoslavije i Albanije. Nakon godina zapuštenosti, renoviran je sredstvima Evropske unije i postao atraktivna turistička destinacija. U krugu hostela posađeno je 50 stabala japanske trešnje, poklon Počasnog konzulata Crne Gore u Japanu povodom desetogodišnjice obnove crnogorske nezavisnosti. Danas je Hostel Mojan idealno polazište za istraživanje netaknute prirode ovog kraja. Iz Mojana vode staze do vrhova Komova, Mojana, Žijeva i Asanca. Ove planinske rute pružaju nevjerovatne pejzaže i idealne su za ljubitelje prirode i aktivnog odmora. Nakon planinarenja, posjetioci mogu uživati u tradicionalnoj seoskoj hrani, pripremljenoj od domaćih proizvoda.

DANI SRIJEMUŠE I NARODNE KUHINJE

U hostelu Mojan u Jošanici održava se manifestacija „Dani srijemuše i narodne kuhinje“. Organizuju je Park prirode Komovi, Opština Andrijevica i MZ Konjuhe, s ciljem promocije tradicionalne kuhinje i običaja.
Posjetioci imaju priliku da uživaju u bogatom programu i degustaciji zdravih jela obogaćenih srijemušom – biljkom simbolom ove manifestacije. Ovaj događaj podstiče ekoturizam i očuvanje prirodnih bogatstava ovog kraja.

SRIJEMUŠ – DAR PRIRODE

U proljeće, šume ovog kraja prekrivene su srijemušem, poznatim i kao „medvjeđi luk“ (Allium ursinum). Po narodnim vjerovanjima, medvjed ga prvo traži nakon zimskog sna kako bi očistio organizam i povratio snagu. Ova samonikla biljka ima izuzetna ljekovita svojstva i uspijeva samo u planinskim, ekološki čistim sredinama. Ukoliko biste pokušali da ga presadite, teško bi se prilagodio novom staništu. Treba biti pažljiv prilikom branja, jer srijemuš lako može biti zamijenjen sa dvije otrovne biljke – mrazovcem i đurđevkom. Iako izgledaju slično, ključna razlika je miris – srijemuš ima intenzivan miris bijelog luka. Njegova ljekovitost i specifičan ukus čine ga nezaobilaznim dijelom lokalne kuhinje i tradicionalne medicine. Posjeta ovom kraju u proljeće prilika je da se otkriju sve blagodeti ove čudesne biljke.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• KRUŽNA RUTA NA ZELETINU
• JAPAN – VELIKI MOJAN
• JAPAN – RAVNI -MOJAN – MOJANSKA RIJEKA – JAPAN
• KRUŽNA RUTA OKO KOMOVA
• JAPAN – RAVNI – ĐUROVICA – ŽIJEVA GLAVA
• PLANINA ASANAC: SILJEVA GLAVA I BIOGRAD
• JAPAN – MOJAN – ZABEL (MAJA E ZABELIT)
• JAPAN – KONJIC – VASOJEVIĆKI VRH

Na Balkanu je gostoprimstvo neizostavan dio tradicije, a doček uz čašicu domaće rakije simbol srdačnosti i topline. Kod domaćina Medojevića, ovaj običaj poprima poseban značaj kroz degustaciju četiri autentične rakije, od kojih svaka nosi svoju priču i karakter.

Šljivovica, vladarica među rakijama, pruža osjećaj topline dozrelih plodova okupani suncem, dok dunjevača otkriva čaroliju mirisnih voćnjaka, podsjećajući na jesenje dane. Jabukovača donosi svježinu proljeća i aromu rascvjetalih voćnjaka, dok kruškovača svojim blagim i profinjenim notama ostavlja dugotrajan, ugodan utisak.

Uživajte u ovom doživljaju i dopustite da vam ovi tečni dragulji podare harmoniju ukusa koja spaja tradiciju i ljubav prema domaćoj rakiji. Podignite čaše, nazdravite i osjetite duh domaćinskog gostoprimstva.

UMIJEĆE PEČENJA RAKIJE

Ako se u jesen nađete u ovim krajevima, svjedočićete jednom od najvažnijih događaja u seoskom životu – pečenju rakije. Tokom oktobra, kada voćnjaci podare najzrelije plodove, kazani se pune, a dvorišta postaju mjesta okupljanja porodice i prijatelja. Oko „veselih mašina“, kako ih ovdje nazivaju, uz miris tek pečene rakije, dijele se priče, pjesma i radost.

DUNJA – VOĆKA TRADICIJE

Dunja je od davnina simbol plodnosti i porodične sreće. Njen miris evocira uspomene na prošla vremena, kada su dunje krasile domove, šireći prepoznatljivu svježinu. Iako su danas plantaže dunja rijetkost, domaćinstvo Medojević čuva ovu tradiciju i od njenih plodova priprema izuzetno mirisnu i bogatu rakiju.

ORGANSKA PROIZVODNJA I DOMAĆI SPECIJALITETI

Domaćinstvo Medojević posvećeno je organskoj proizvodnji voća i povrća. Njihove bašte i plastenici bogati su raznim kulturama – od krastavaca, paradajza i paprika do krompira, luka i šargarepe. Njihova kuhinja odiše autentičnim ukusima domaćih proizvoda, pretočenih u pažljivo pripremljene zimnice, ajvar, salate, džemove i slatko. Poseban akcenat stavljen je na organsko voće, poput aronije i šljive, od kojih se prave prirodni, zdravi sokovi – prava vitaminska riznica uz domaće specijalitete.

TAJNA CRNOG ZLATA – ARONIJA

Aronija (Aronia melanocarpa), poznata i kao crno zlato, potiče iz Sjeverne Amerike, a danas se uzgaja širom svijeta, uključujući i surove predjele Sibira. Ova nevjerovatna biljka stekla je popularnost zahvaljujući svom bogatom nutritivnom sastavu – prepuna je antioksidanasa, vitamina C i esencijalnih minerala, zbog čega se smatra jednom od najzdravijih voćnih kultura.

Aronija se ubraja u pravu superhranu, jer pozitivno djeluje na organizam – jača imunitet, smanjuje upalne procese i doprinosi zdravlju srca i krvnih sudova. Njeni plodovi, intenzivne boje i specifičnog ukusa, koriste se u raznim oblicima – od svježih bobica, prirodnih sokova i džemova do zdravih voćnih koktela i ljekovitih čajeva.

SPOJ TRADICIJE I ZDRAVLJA

U domaćinstvu Vukadinović možete degustirati domaći sok od aronije, pripremljen po tradicionalnoj recepturi, ali i mnoge druge prirodne proizvode od ove dragocjene bobice. Ljubazni domaćini ponudiće vam i autentična jela spremljena na ognjištu, koja nose mirise i ukuse prošlih vremena, odražavajući bogatstvo prirodnih sastojaka ovog kraja.

Domaćinstvo Vukadinović od 2013. godine registrovan je proizvođač organskog voća, među kojima su razne sorte jabuka, aronija, kruške, šljive, orasi, višnje i trešnje. Na imanju se spravljaju zdravi voćni sokovi od aronije i jabuke, kao i raznovrsni vitaminski napici koje obavezno treba probati!

Pored uzgoja voća, domaćinstvo je registrovano i za ruralni turizam, nudeći posjetiocima ne samo vrhunsku hranu već i smještaj u predivnom ambijentu. Odatle možete istražiti Bojnu Njivu, čarobne pejzaže Bjelasice i uživati u nezaboravnom spoju prirode i tradicije. Provedite dan u prirodi, uživajte u svježem zraku, a navečer se opustite uz tradicionalnu kuhinju i mirnu atmosferu koja vam omogućava potpuni odmor.

Bjelasica nudi mnogo za ljubitelje prirode i aktivnog turizma, a domaćinstvo Vukadinović će vam pružiti jedinstven doživljaj sela, stvarajući nezaboravne uspomene.

ŠUMSKE JAGODE – MIRIS PROLJEĆA

Šumske jagode, sa svojim prepoznatljivim mirisom, podsjećaju na djetinjstvo i ljepšu prošlost. Teško ih je naći, pa su zbog toga posebno cijenjene i radujemo im se svaki put kad se pojave. Čuvane u teglicama kao džem ili slatko, najljepše su iznenađenje tokom godine, kako za ukućane, tako i za sve goste koji zalutaju do vas.

LJEKOVITO I SAMONIKLO BILJE

Crna Gora se ponosi jednim od najraznovrsnijih biljanskih bogatstava u Evropi. Njene planine skrivaju bogatstvo ljekovitog, aromatičnog i samoniklog bilja, a do sada je identificovano gotovo 540 vrsta. Svaka porodica iz ruralnih krajeva bavi se sakupljanjem ovog bilja – bilo da se koristi za čajeve, marmelade ili domaće slatke pripravke. Ako osjetite umor nakon planinarenja, obavezno svratite i uživajte u okrepljujućem čaju!

MED – PRIRODNA SLAST

Med sa planinskih pašnjaka, prepunih mirisnih cvjetova ljekovitih trava, pravo je prirodno bogatstvo. U balkanskim pričama med je simbol ljubavi, što je i danas veoma prisutno i uvjerljivo. Pored svojih ljekovitih svojstava, med je i slatka poslastica koja ima sposobnost da zbliži ljude, pa se u mnogim pričama koristi kao metafora za ljubav i harmoniju.

DOMAĆINSTVO RADOVIĆ – TRADICIJA I PRIRODA

U domaćinstvu Radović dočekaće vas domaće, svježe mlijeko i sir – bilo kravljiji, kozji ili mješavina oba. Osim toga, bave se uzgojem voća, poput aronije, američke i domaće borovnice, šljiva, malina, jagoda i jabuka, od kojih prave ukusne i zdrave domaće sokove i džemove. Imaju i bogat povrtnjak te vlastite suhomesnate proizvode koje s ponosom služe uz domaću kuhinju.

Na farmi se nalazi i mali pčelinjak, a njihov med služi se gostima uz domaće čajeve – idealno za doručak ili kao užina pred spavanje. Ovdje možete uživati u svim prirodnim blagodatima koje dolaze sa planine, uz ljubazne domaćine koji će vas uputiti na svaki kutak ovog jedinstvenog kraja.

Ako od ovog mjesta nastavite dalje ka Bjelasici ući ćete u katunsku zonu, područje pašnjaka koje lokalni stočari koriste za ispašu stoke tokom ljetnjih mjeseci. Katuni su od ključnog značaja za istoriju i tradiciju ovog dijela Crne Gore, predstavljajući ljetnja planinska naselja koja su kroz vijekove bila privremeni dom stočarima i pastirima. Ova naselja i danas žive kao spomenici bogate kulture i običaja, jer stočari iz ovog kraja i dalje slijede tradiciju sezonske selidbe sa stadima, čuvajući travu u nižim selima za hladne zimske dane.

Posjeta katunima na Bjelasici pruža posjetiocima jedinstvenu priliku da iskuse autentičan planinski život, daleko od gradske vreve. Tu možete aktivno učestvovati u svakodnevnim stočarskim poslovima, poput muže ili pripreme hrane, obići tradicionalne katunske kolibe građene od drveta i kamena, te uživati u domaćim specijalitetima pripremljenim od svježih sastojaka koje daje ova netaknuta priroda. U katunima se mogu probati razni domaći proizvodi, uključujući svježe mlijeko, domaći sir, skorup, kačamak, kao i pite od samoniklog bilja koje raste na obroncima Bjelasice.

Smješteni na velikim visinama, ovi katuni nude spektakularne poglede na okolne planinske masive, duboke doline i prostrane livade, što ih čini idealnim mjestom za ljubitelje prirode i fotografije. Osim prirodnih ljepota, katuni su i važan dio kulturnog nasljeđa Bjelasice, Mojkovca i cijele Crne Gore. Generacijama su bili središta planinskog života, stočarstva i zajedništva, čuvajući običaje i priče koje se prenose s koljena na koljeno. Posjeta ovim mjestima omogućava dublje povezivanje s prirodom i tradicijom, pružajući osjećaj mira i jednostavnosti koji je teško pronaći u savremenom svijetu.

Za one koji žele istražiti ovo područje, preporučuje se praćenje Katunskog puta “Neispričana Bjelasica”. Detaljne informacije o trasama, smještaju i aktivnostima dostupne su na stranici www.katunroads.me, gdje možete planirati svoju avanturu i otkriti skrivenu ljepotu ovog dijela Crne Gore.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

Ljubitelji prirode i avanture mogu istraživati predivne pejzaže kroz različite aktivnosti:

• Planinarenje i biciklizam – Staze kroz šume i pašnjake pružaju nevjerovatan pogled na okolne planine i doline. Od Bojne njive prema Bjelasici vodi I crnogorska planinarska transverzala CT-1, koja prolazi kroz neke od najljepših predjela Crne Gore, kao i vrhunska planinska biciklistička trasa TT3 – Čarobni istok.
• Jahanje konja – Idealno za one koji žele da istraže krajolik na tradicionalan način, uz pomoć lokalnih vodiča.
  Branje samoniklog bilja i gljiva – Sezona berbe ljekovitog bilja i jestivih gljiva, kao i slatkih planinskih borovnica, traje od proljeća do jeseni.
• Posjeta lokalnim domaćinstvima – Gosti mogu uživati u domaćim proizvodima kao što su sir, kajmak, domaći hljeb i rakija, te osjetiti toplinu crnogorske gostoljubivosti.

Bojna Njiva je mjesto gdje se spajaju istorija, tradicija i netaknuta priroda, pružajući nezaboravan doživljaj svima koji žele da istraže autentičnu Crnu Goru.

VRIJEDNE RUKE PLANINKE

Svakog proljeća, kada livade Prokletija zašare bojama, porodice iz Plava gone stoku na katune, gdje ostaju do prvih snjegova. Mlađi danju čuvaju ovce, dok planinke započinju jutro mužom i pravljenjem sira. Potom brinu o porodici, koja se uveče grije uz ognjište. Samelova koliba samo je jedan od katuna u ovom kraju – tu vas čeka iskrena dobrodošlica domaćina, slobodnih duša stopljenih s prirodom.

ISTORIJA KATUNA

Katuni se pominju još od XII vijeka, ali arheologija svjedoči da su stočari planine nastanjivali od pamtivijeka. Bogatstvo se mjerilo stadima, a ispaša na visokim vrhovima bila je spas od oskudice. Nekad su se katuni ljubomorno čuvali, a borba za livade znala je izazvati sukobe. Crnogorski vladari nagrađivali su plemena pravom na nove pašnjake.

KATUNSKA KUHINJA

U crnogorskim selima hrana se oduvijek pravila kod kuće – čista, bez hemije, od domaćih namirnica. Sezonski plodovi čuvaju se po starim receptima za zimu. Na katunu možete brati povrće, muzti kravu ili s domaćinima spremiti jelo i osjetiti pravi ukus tradicije.

JELA KATUNSKE KUHINJE

Na planini, gdje se kose livade ili žanje žito, ručak se nosio u bošči – šarenoj vunenoj marami, preteči piknik-ćebenceta. U kolibama, sofra – niski drveni sto – i danas služi za obroke pod krošnjama. Pita od sira i zelja vraća snagu, cicvara od skorupa i brašna grije tijelo, jardum od ovčijeg mlijeka budi duh, a akšijaš od borovnica mazi nepce.

Katuni su uobičajeno dobijali ime po prezimenu porodice kojoj su pripadali. Nalazite se na Bajrovića katunu, koji je ime dobio po Bajru Redžematoviću, bogatom vlastelinu i vlasniku velikih planinskih livada i zemljišta.

Osim što je bio imućan, Bajro je bio poznat i po ljudskosti i poštenju. Mnogi seljaci i stočari dolazili su kod njega da kupuju sijeno za zimu. Upravo o tome govori i sljedeća anegdota.

Jedne godine okupili su se ljudi kod Bajra da nabave sijeno. On ih je zamolio da se podijele u dvije grupe – oni koji imaju novca da plate neka stanu na jednu stranu livade, dok oni koji nemaju neka stanu na drugu. Siromašni su pomislili da će ostati bez sijena, jer su vjerovali da će Bajro najprije prodati onima koji mogu da plate, a ako nešto preostane, tek tada ga podijeliti njima. Ali Bajro je tada pozvao “platiše” da pođu na drugo mjesto i tamo kupe sijeno. Kada su oni otišli, Bajro je sav svoj otkos podijelio siromasima.

Bogataša je uvijek bilo i biće, ali u legendu ulaze samo oni koji su poznati po dobroti.

KATUNI

Tradicionalna arhitektura Prokletija prepoznatljiva je po katunima – sezonskim stočarskim naseljima. Katuni se sastoje od koliba za stanovanje, poznatih kao stanovi, građenih od drveta i kamena, kao i pratećih objekata za čuvanje stoke.

Drvene kolibe (stanovi) grade se bez temelja, spajanjem dasaka na zub. U njihovoj blizini obično se nalazi ograđena bašta sa povrćem za ishranu porodice, kao i tor za mužu ovaca i krava.

Prema načinu gradnje, postoji više tipova katuna, a jedan od najinteresantnijih je dubirog, poznat i kao savardak ili busara. Ovaj tip katuna ima kružnu osnovu, građen je od pruća, a krov mu je u obliku kupe, prekriven slamom, sa ognjištem u sredini. Takvi katuni nekada su postojali i u okolini Plava a danas su rijetkost, ili ih čak uopšte više nema.

PROKLETIJE

Ime ovog planinskog masiva ne nosi prizvuk kletve, već odražava njegovu divljinu, nepristupačne vrhove i misteriozna jezera. Prokletije se prostiru na tromeđi Crne Gore, Kosova i Albanije. Kao najjužniji dio Dinarskog sistema, krase ih vijenci vrhova iznad 2.500 metara, duboke doline i strme litice. Njihova surovost i ljepota inspirisale su austrijskog geologa Amija Buea da ih u XIX vijeku nazove „Alpima juga Evrope“. Među ovim vrhovima uzdižu se Rosni vrh, Dobra i Zla Kolata, Trojan, Šilo, Očnjak, Volušnica, Popadija, Talijanka i Karaula, nadmećući se visinama i pejzažima.

LEGENDA O NASTANKU PROKLETIJA

Prema legendi, Bog je visoko u šumama stvorio Hridsko jezero, kako bi se gorske vile u njemu kupale. Vile su dolazile i učinile jezero ljekovitim, darujući mu moć mladosti, ljepote i sreće. Ljudi su poželjeli jezero samo za sebe i otjerali vile. Bog se razbjesni i munjama razori planine oko jezera, ostavivši samo gole stijene. Tako su, kaže predanje, nastale Prokletije.

VILA I BRAĆA

Na planini je živio bračni par sa tri sina. Svi su postali vrsni lovci. Nakon očeve smrti, krenuše u lov i pored jezera primijetiše vilu kako se kupa naga. Ukradoše joj odjeću, a ona ih molila da joj je vrate. Primorana, pođe s njima. Dogovoriše se da je najstariji brat oženi. No, srednji brat ga ubije da bi vila bila njegova. Nedugo zatim, najmlađi brat ubije srednjeg iz iste želje. Primakavši se kući, obuze ga kajanje – kako da se vrati majci bez braće? U očaju, oduze sebi život. Vila tada pokupi haljine i vrati se svojim drugaricama.

Majka ih je tri dana čekala, a zatim krenula u potragu. Pronašla ih je mrtve i gorko naricala. Od njenih jauka i kletvi odjekivala su brda i doline. Vila joj priđe i ispriča istinu. Majka zavapi: „Pro-kle-ti-jo!“, i izdahnu. Po njoj, ljudi ovu planinu nazvaše Prokletije.

Drevna vjerovanja o čudesnim bićima u prirodi prenosila su se s koljena na koljeno, a tajne mističnih predjela Crne Gore i danas žive u pričama starijih. Među tim pričama, jedna od najzagonetnijih veže se za Hridsko jezero, biser skriven u visinama Prokletija. Njegova nestvarna ljepota i prozirne vode oduvijek su budile maštu, pa su se o njemu ispredale legende pune čarolije i opreza.

Pripovijeda se da u Hridskom jezeru borave vile jezerkinje, tajanstvena bića iz svijeta snova i magije. Prema predanjima, noćna tišina jezera skriva njihove glasove i pjesmu, a ko god bi se usudio prići vodi u kasne sate, mogao bi osjetiti neobjašnjivu jezu ili čak vidjeti titrave sjenke kako plešu po mjesečini. Vjeruje se da su vile upravo na sjeveroistočnom dijelu jezera napravile kolovrat – vrtlog koji nepoznatom silom uvlači svakog ko se usudi zaplivati na tom mjestu. Stariji mještani tvrde da su neki nesmotreni plivači nestajali bez traga, a voda bi se ubrzo nakon toga smirila, kao da je tajna ostala sakrivena u njenim dubinama.

HRIDSKO JEZERO

Legenda kazuje da je Bog stvorio Hridsko jezero u srcu guste šume, daleko od ljudskog pogleda, kako bi se gorske vile mogle u njemu kupati. On je uživao u njihovoj ljepoti i radosti, a one su mu u znak zahvalnosti podarile moć da jezerske vode donose mladost, ljepotu i zdravlje. No, kada su ljudi otkrili ovo mjesto, poželjeli su jezero samo za sebe. U svojoj pohlepi, otjerali su vile, narušivši ravnotežu prirode. Bog se razgnjevi i posla gromove i munje, uništavajući sve što je bilo u blizini. Od tog trenutka, planine oko jezera ostadoše proklete, a jezero vječito nosi odjeke prošlih vremena.

JEZERO SREĆE

I pored strahopoštovanja koje Hridsko jezero izaziva, narod ga naziva i jezerom sreće. Vjeruje se da oni koji se u njemu okupaju stiču unutrašnji mir, zdravlje i dugovječnost. Postoji i običaj da se u vodu baci novčić ili komad nakita uz tihu želju, jer se smatra da će jezero ispuniti ono što srce najviše priželjkuje.

Njegova voda i danas slovi za blagoslovljenu i ljekovitu. Mnogi posjetioci, po savjetu starih, umivaju se ovom vodom, vjerujući da će im podariti ljepotu i zaštitu od bolesti. Oni koji nose tugu u srcu dolaze ovdje u nadi da će pronaći spokoj, dok zaljubljeni vjeruju da će njihova ljubav, kao i tajne vode Hridskog jezera, trajati vječno.

Prokletije su bogate raznovrsnim životinjskim vrstama, od kojih su mnoge zaštićene zakonom. Ovaj planinski lanac dom je oko 60 endemskih vrsta insekata i 130 vrsta dnevnih leptira. Na širem području Prokletija živi 40 vrsta vodozemaca i gmizavaca, od kojih je devet endemskih. Na padinama Bogićevice obitava crni daždevnjak (Salamandra atra), endemska vrsta repatog vodozemca koji može preživjeti na visinama do 2.500 metara. Ova vrsta zaštićena je na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Domaćin Hridskog jezera, prokletijski gušter (Dinarolacerta montenegrina), rijetka je vrsta gmizavaca koja je preživjela ledeno doba i živi isključivo na Prokletijama. Otkriven je tek 110 godina nakon mosorskog guštera. Iako se prvobitno smatralo da pripada istoj vrsti, 2007. godine utvrđeno je da je riječ o posebnoj vrsti. Tokom zime skriva se pod kamenjem, a u proljeće se vraća u jezero, gdje se razmnožava i lovi sitne insekte. Na Prokletijama je registrovana 161 vrsta ptica. Njihova staništa obuhvataju planinske regije, šumske ekosisteme, jezera i rijeke. Među najpoznatijim vrstama su suri orao (Aquila chrysaetos), tetrijeb i jarebica kamenjarka.

Na ovom području česti su mrki medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), lisica (Vulpes vulpes), divokoza (Rupicapra rupicapra), divlja svinja (Sus scrofa) i zec (Lepus europaeus). Od sitnih sisara prisutne su šumska rovčica, alpska rovčica, vodena rovčica i slijepa krtica, sve zaštićene vrste. Na teritoriji Nacionalnog parka Prokletije zabilježeno je preko 1.600 biljnih vrsta, što čini polovinu flore Crne Gore i petinu ukupne balkanske flore. Visokoplaninski predjeli Prokletija bogati su lokalnim endemima, kojih ima čak 180.

Ekosistem Hridskog jezera izuzetno je bogat algama – registrovano je 245 vrsta, od kojih je 78 prvi put zabilježeno u Crnoj Gori. Staza do jezera prolazi kroz šumu munike, endemske vrste Balkanskog poluostrva. Munika raste u surovim klimatskim uslovima i ima ispucalu koru koja podsjeća na oklop. Može dostići visinu od 30 metara i prečnik stabla od jednog metra. Molika se nalazi na visinama od 1.000 do preko 2.000 metara, dok se munika sreće u pojasu od 1.700 do 2.000 metara. Ove šume imaju osobine prašuma i predstavljaju rijetkost u flori Balkana.

Staza do Hridskog jezera vijuga kroz guste borovnjake. Tokom kasnog ljeta posjetioci mogu uživati u sočnim borovnicama, koje prekrivaju velike površine šume. Zbog obilja ovog voća, Plav je poznat po manifestaciji Dani borovnica. Osim borovnica, u ovom kraju rastu i maline, kupine, planinske ribizle i divlje jabuke.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• VRHOVI BALKANA
• PREVOJ ČAKOR – BANDERA OD STARCA
• ČAKOR – STARAC -BABINO POLJE
• BICIKLISTIČKA STAZA PL04
• ACCURSED MOUNTAINS

Velika se prvi put pominje u povelji kralja Milutina iz 1330/31. godine. Tokom srednjeg vijeka, bila je omiljeno izletište i lovište dinastije Nemanjića. Kasnije prelazi u ruke moćnih feudalaca, poput Balšića i Brankovića, čime dobija na strateškom značaju.

S dolaskom Osmanlija krajem 15. vijeka, Velika postaje dio gusinjskog sandžaka. Život u selu bio je težak, posebno u ratnim vremenima. U strahu od osmanske odmazde, mnogi stanovnici su napustili ognjišta 1689/90, ali stabilnost se vraća 1857, kada Velika postaje dio Crne Gore formiranjem Veličke kapetanije.

Narod Velike pokazao je hrabrost i odanost kroz istoriju, učestvujući u svim velikim ratovima na Balkanu. Tijekom Balkanskih ratova (1912-1913), Velički bataljon se istakao u borbama kod Skadra, a tokom Prvog svjetskog rata Veličani su branili prijevoj Čakor. Najtragičniji trenutak dogodio se 28. jula 1944, kada su zlikovačke jedinice Skenderbeg i Princ Eugen divizije počinile masakr nad najmanje 428 civila, uključujući žene i djecu.

Velička škola

Prva škola u Velici osnovana je 1864, u izuzetno teškim uslovima. Dječaci su tada često nosili puške uz školske knjige. Nakon Drugog svjetskog rata, škola je obnovljena i prilagođena savremenim standardima. Stotine Veličana steklo je univerzitetske diplome, a mnogi su nastavili studije i doktorirali, doprinosivši razvoju zajednice.

Danas, Velička škola ima najveću seosku biblioteku u Crnoj Gori s preko 8.000 knjiga, čineći je kulturnim i obrazovnim centrom šire regije. Velika, uprkos teškoj prošlosti, ostaje simbol otpornosti, zajedništva i težnje za boljom budućnošću.

SKOKOVI ZA NEZABORAV

Memorijalni skokovi sa Novšićkog mosta, pod nazivom “Skokovi za nezaborav”, održavaju se od 2003. godine u znak sjećanja na prerano ugašene živote djece iz ovog kraja: Miroslava Miće Kneževića, Julije Brudar, Olivere Maksimović, Filipa Mikića, Komnena Turkovića, Borisa Praščevića i Mihaila Petrovića. Ova manifestacija odvija se istovremeno sa Čakorskim igrama, kada se na obalama Lima okupljaju takmičari i gledaoci iz raznih krajeva. Skokovi nisu samo sportski događaj, već i emotivni podsjetnik na važnost očuvanja uspomena i zajedništva u ovom kraju.

MEĐUSEOSKO TAKMIČENJE NA OBALI LIMA

Od 2016. godine, svake 29. i 30. jula, u Velici se održavaju Čakorske igre, tradicionalno nadmetanje timova iz okolnih sela. Ove igre su više od sportskog takmičenja – one su prilika za očuvanje zajedništva i običaja ovog kraja, a organizuje ih “Klub Velika”. Nadmetanja se odvijaju na obali i u samoj rijeci Lim, kao i na terenima za sportove na pijesku. Takmičari odmjeravaju snage u skokovima sa Novšićkog mosta, plivanju, povlačenju konopa i penjanju uz konop, dok posebnu pažnju privlače trke i igre spretnosti. Ekipe broje deset članova i takmiče se pod nazivima svojih sela.

Pored sportskog duha, muzika, zabava i domaći specijaliteti čine neizostavan dio manifestacije. Posjetioci uživaju u roštilju, vojničkom pasulju i hladnom pivu, dok se u okviru događaja organizuje prodajna izložba lokalnih proizvoda i rukotvorina. Ove igre privlače sve veći broj učesnika i gostiju, čime se jača veza između generacija i promovira bogata tradicija kraja uz Lim. Lokalna zajednica aktivno učestvuje, čineći ovaj događaj simbolom snage, prijateljstva i kulturnog nasljeđa.

Ako želite uzeti učešće u ovim igrama kontaktirajte organizatora Klub Velika na info@velika.me.

CRKVA SVETIH APOSTOLA PETRA I PAVLA

Do Ćafe se može stići iz Gornje Ržanice ili ovom stazom sa Čakora. Ovaj planinski prevoj nekada je bio jedina veza sela Velika sa slobodnim dijelom Crne Gore, zbog čega nosi veliki istorijski značaj.

Na Ćafi je 2012. godine podignuta crkva Svetih apostola Petra i Pavla, u čast junaka Balkanskih ratova 1912. godine. Tokom borbi za oslobođenje ovog kraja od osmanske vlasti, pod komandom generala Radomira Vešovića, junački je poginulo oko pedeset boraca iz:

• Gornjo-vasojevićke brigade (komandant general Vešović),
• Veličkog bataljona (komandant major Kostadin Mikić),
• Trepačko-šekularskog odreda (komandant Milo Kenjić).

Pored crkve, na Ćafi se nalazi očuvano vojničko groblje i spomenici podignuti između dva svjetska rata, koji svjedoče o hrabrosti i žrtvi ratnika ovog kraja.

Crkva je sagrađena na nadmorskoj visini od 1840 metara, čime je postala crkva na najvećoj nadmorskoj visini u Crnoj Gori i Evropi. Prije njene izgradnje, tu titulu je nosila Crkva Svetog Ilije na Carinama, na Komovima, koja se nalazi na 1800 metara nadmorske visine.

Iznad sela Velika počinje katunski put Granični visovi, tematska ruta koja povezuje Čakor sa Hajlom, i vodi pored same granice između Crne Gore i Kosova. Katuni su od ključne važnosti za istoriju i tradiciju ovog kraja. Katuni su ljetnja planinska naselja koja su kroz istoriju bila domaćinstva stočara i pastira, a i danas predstavljaju živuće spomenike kulture i tradicije. Koriste se za ispašu, i stočari ovog kraja su vjekovima unazad selili sa svojim stadima u ova privremena naselja, da bi travu iz sela sačuvali za zimu.

Posjeta Veličkim katunima omogućava posjetiocima da dožive autentičan planinski život, gdje možete učestvovati u stočarskim radovima, posjetiti autentične katunske kolibe, i uživati u domaćoj hrani pripremljenoj od svježih sastojaka. U katunima se mogu probati domaći proizvodi poput svježeg mlijeka, sira, skorupa, kačamaka ili pite od samoniklog bilja.

Ovi katuni, smješteni na velikim visinama, pružaju i nezaboravne poglede na okolne planinske masive i doline. Ujedno, predstavljaju važan dio kulturnog nasleđa Velike, al ii cijele Crne Gore, jer su tokom godina bili centri planinskog života i tradicije stočarstva. Posjeta katunima je prilika da se povežete sa prirodom i tradicijom ovog kraja i da osjetite mir koji pruža boravak u ovim izolovanim, ali prelijepim delovima Velike.

Više o katunima, uslugama na katunima i katunskim stazama potražite na katunroads.me.

Planina Čakor i njena okolina, dio Dinarida, dom su bogatog biodiverziteta. Flora broji oko 2000 vaskularnih vrsta, uključujući endeme i ljekovite biljke. Tu su runolist (Leontopodium alpinum), zaštićen na rudinama, alpski zvjezdan (Aster alpinus) sa ljubičasto-žutim cvastima, i lincura (Gentiana lutea), ljekovita biljka žutih cvjetova. Endemi poput čuvarkuće Košaninove (Sempervivum kosanini), ljubičice Nikoline (Viola orphanidis subsp. nikolai) i Pančićevog odoljena (Valeriana pancicii) krase stijene i livade. Ljekovite vrste obuhvataju hajdučku travu (Achillea millefolium), srijemuš (Allium ursinum) i borovnicu (Vaccinium myrtillus), dok šume čine munika (Pinus heldreichii) i molika (Pinus peuce), obje endemične. Otrovne biljke poput velebilja (Atropa belladonna) sa smrtonosnim bobicama i zelene pupavke (Amanita phalloides), najotrovnije gljive, zahtijevaju oprez.

Fauna je raznovrsna: sisari uključuju mrkog medvjeda (Ursus arctos), moćnog stanovnika šuma, i vuka (Canis lupus), šumsku životinju. Ptice poput tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus), ugroženog stanovnika visokih predjela, planinskog orla (Aquila fasciata), lovca iz krošnji, i lještarke (Tetrastes bonasia) obogaćuju nebo, uz preko 180 vrsta. Gmizavci poput šarke (Vipera berus) i endemične planinske šarke (Vipera ursinii macrops) nastanjuju stijene, dok vodozemci kao crni daždevnjak (Salamandra atra) sa neurotoksičnim žlijezdama i mukač (Bombina variegata) sa žutim mrljama žive u vlažnim zonama. Gljive broje oko 2500 vrsta – jestive poput vrganja (Boletus edulis), lisičarke (Cantharellus cibarius) i rujnice (Lactarius deliciosus), ali i otrovne kao ludara (Boletus satanas).

Od 415 zaštićenih vrsta Crne Gore, 60 je na Čakoru i Prokletijama, uključujući 42 sa Evropske crvene liste.

Tojina pećina se nalazi 4 km od vrha Čakor, na nadmorskoj visini od 1754 metra, što je svrstava među pećine na najvećim nadmorskim visinama u Crnoj Gori.

Ova speleološki značajna i još uvijek nedovoljno istražena pećina smještena je u krečnjačkim masivima planine Mokra. Njeni dugi hodnici, podzemni bazeni i impresivne kamene skulpture svjedoče o moćnim prirodnim procesima koji su oblikovali ovaj kraj.

KAKO JE PEĆINA DOBILA IME

Tokom Balkanskih ratova 1912. godine, crnogorska vojska gradila je put od Sjekirice preko Mokre i Vaganice do Čakora, kako bi tuda prebacila dva velika topa za napad na Metohiju. Na planiranoj trasi radovima se ispriječila stijena ispod koje se nalazila pećina.

Vojnik Tomica Toja Brković, član Veličkog bataljona, znao je za pećinu i upozorio inženjere da bi miniranje stijene moglo trajno uništiti ovo prirodno bogatstvo. U početku nisu htjeli da promijene plan trase, ali je nakon intervencije generala Radomira Vešovića odlučeno da se put prilagodi, kako bi pećina ostala netaknuta.

Zahvaljujući ovom događaju, pećina je dobila ime Tojina pećina, u čast vojnika koji je insistirao na njenom očuvanju.

Danas je Tojina pećina jedno od najzanimljivijih speleoloških nalazišta u Crnoj Gori, a njeni skriveni hodnici čekaju nove istraživače i posjetioce željne avanture.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

Od aktivnosti u kojima možete da ovdje uživate, izdvajamo:

• Katunski put i posjeta katunima – Uživajte u domaćinskoj hrani i tradicionalnim jelima poput pita od samoniklog bilja i svježeg sira, dok slušate priče o starim običajima i načinu života koji se ovdje vijekovima njeguje.
• Planinarenje i biciklizam – Istražite ljepotu planina Čakor, Planinica, Mokra i drugih u okolini Velike, pješke ili na biciklu, uz nevjerovatne pejzaže i panoramske vidike.
• Pješačenje šumskim stazama – Šetnja po šumama oko Velike ima ljekovita svojstva i podiže imunitet, a ujedno je i prilika za uživanje u tišini i svježem vazduhu.
• Pećinsko istraživanje – Posjetite Tojinu pećinu uz vodiča i otkrijte speleološko bogatstvo ovog kraja, koje krije fascinantne prirodne formacije.
• Vodene aktivnosti – Kupanje i rafting na rijeci Lim ili uživanje u brzacima i planinskim potocima pružaju savršen način da se rashladite tokom toplih ljetnjih dana.
• Čakorske igre – Svake godine, krajem jula, u Velici se održava međuseosko takmičenje u raznim disciplinama na rijeci Lim i na pijesku, koje okuplja mještane i posjetioce iz svih krajeva.
• Branje samoniklog bilja i gljiva – Berba ljekovitog bilja ili jestivih gljiva na Čakoru, ili borovnica na padinama, ne samo da je koristan već i umirujući način povezivanja sa prirodom.
• Seoski radovi – Iskoristite priliku za učešće u poljskim i stočarskim radovima u katunima i osjetite autentičan seoski život, koji uključuje mužnju krava, pravljenje domaćeg sira i druge tradicionalne poslove.

Bilo da ste ljubitelj aktivnog odmora, istraživač netaknute prirode ili neko ko jednostavno traži mir i tišinu daleko od gradske vreve, Velika će vam pružiti nezaboravan doživljaj i priliku da otkrijete ljepotu jednog od najskrivenijih bisera Crne Gore.

• VAGANIČKI KRUG
• BANDERA OD STARCA
• KATUNSKI PUTEVI
• PROKLETE PLANINE

Vraneška dolina, kroz koju vijuga rijeka Ljuboviđa, vijekovima je bila prostor susreta ljudi, kultura i istorijskih događaja. Smještena u srcu bjelopoljskog kraja, danas nudi spoj duhovnog nasljeđa, aktivnog turizma i netaknute prirode koja poziva na istraživanje.

Manastiri Zlateš i Bliškovo – svjedoci vremena

U ovom kraju nalaze se dva značajna manastira – Zlateš i Bliškovo, koji svojim postojanjem svjedoče o duhovnom i kulturnom nasljeđu Vraneške doline.

Manastir Zlateš, smješten u mirnoj dolini u selu Tomaševo, posvećen je Svetom proroku Iliji. Njegova jednostavna arhitektura uklapa se u prirodni ambijent, dok unutrašnjost krasi ikonostas sa pravoslavnim ikonama. Ovaj hram je kasnije pretvoren u manastir, postavši mjesto molitve i duhovnog sabranja.

Manastir Bliškovo, smješten dublje u Vraneškoj dolini, skriven među brdima i šumama, pruža osjećaj mira i tišine. Njegova skromna arhitektura i prirodno okruženje čine ga utočištem za posjetioce u potrazi za duhovnim mirom i istorijskom pričom ovog kraja.

Biciklistička tura
– kroz pejzaže prošlosti i sadašnjosti

Vraneška dolina nudi idealne uslove za biciklističke ture koje povezuju kulturne i prirodne znamenitosti. Staza prolazi kroz pitome pejzaže, vijugajući pored manastira Zlateš i Bliskovo, pružajući biciklistima priliku da zastanu, osjete duh prostora i nastave put ka jedinstvenom prirodnom fenomenu – vodopadu Skakala.

Pješačka staza do vodopada Skakala
– put kroz netaknutu prirodu

Za ljubitelje pješačenja, staza do vodopada Skakala vodi kroz bujnu vegetaciju i pitome proplanke, pružajući nesvakidašnji doživljaj prirode ovog kraja. Vodopad Skakala, koji se sa visine ruši u kaskadama, jedno je od najljepših prirodnih čuda ovog područja. Posebno je impresivan u proljeće i jesen, kada bujične vode stvaraju moćan prizor, dok ljeti nudi osvježenje i zaklon u sjenci stoljetnih stabala.

Mihailo Miša Janketić (1938–2019), legendarni jugoslovenski glumac, proveo je djetinjstvo u Tomaševu, gdje su ga rano životne nedaće naučile snazi i istrajnosti. Ostao je bez roditelja tokom Drugog svjetskog rata, a iz djetinjstva u domu ponio je obećanje da će jednog dana svojoj djeci pružiti toplinu i ljubav koje je sam izgubio.

Prve glumačke korake napravio je upravo ovdje, u Sekulinoj kafani, gdje je recitujući “Na grobu svoje majke” prvi put dirnuo publiku do suza.

OD PRVIH KORAKA DO TEATRA SLAVE

Kasnije je postao simbol Jugoslovenskog dramskog pozorišta, igrajući u remek-djelima poput “Zločin i kazna”, “Tramvaj zvani želja”, “Kad su cvetale tikve”. Uloga Igoa u Sartrovim “Prljavim rukama” (1966.) donijela mu je nagradu Raša Plaović i lansirala ga u vrh teatarske scene.

LJETNJA ŠKOLA GLUME

Iako rođen u Novom Sadu, svakog ljeta se vraćao u Tomaševo, gdje je na svom imanju organizovao glumačke radionice za mlade talente. Njegova Ljetnja škola glume ostavila je neizbrisiv trag, okupljajući mještane i goste na vrhunskim predstavama.

Od djetinjstva u Vranešu do Dobričinog prstena, najvećeg priznanja za životno djelo, Miša Janketić ostaje simbol jugoslovenskog glumišta i vjernog povratka rodnom kraju.

Vraneška dolina nosi ime po Heraku Vranešu, koji se smatra rodonačelnikom plemena Vraneši i koji je živio tokom druge polovine 14. i početkom 15. vijeka. Kao istaknuti lokalni starosjedilac, imao je značajnu ulogu u upravljanju ovim područjem, što potvrđuju i osmanski popisi iz 1468. i 1477. godine, gdje je njegovo ime zabilježeno. Njegova porodica oslikava složene istorijske procese kroz koje je ovo područje prolazilo, posebno u kontekstu prelaska iz hrišćanstva u islam. Njegov sin Đorđe je poznat po tome što je obnovio manastir Zastup, dok je drugi sin, Ibrahim, primio islam i stekao visoki vojni čin paše, što ukazuje na tadašnje društveno-političke promjene.

Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice

Ova crkva, izgrađena u 20. vijeku, predstavlja ne samo vjerski već i kulturni centar stanovnika Tomaševa. Njen ikonostas je posebno značajan jer su u njega upisana imena svih onih koji su svojim donacijama pomogli njenu obnovu, čime su ostavili trajni trag u istoriji ovog kraja. Pored crkve se nalazi staro groblje, koje svojim dugovječnim nadgrobnim spomenicima svjedoči o bogatoj prošlosti i kontinuitetu života na ovom prostoru.

Rimska stela na seoskom groblju

Na seoskom groblju može se vidjeti značajan arheološki artefakt – rimska stela na kojoj su uklesana tri ljudska lika. Ovaj nadgrobni spomenik pruža jasan dokaz da je Vraneška dolina bila naseljena još u antičko doba, u periodu rimske dominacije. Njegovo prisustvo sugeriše da se u blizini nalazilo urbano rimsko naselje, što dodatno potvrđuje istorijski značaj ovog područja i njegovu dugotrajnu naseljenost kroz različite epohe.

Novakovića pećina, udaljena oko 3 km od manastira Zlateš, krije brojne legende. Predanje kaže da je povezana sa Žutom pećinom, dok drugi hodnici vode duboko pod zemljom, čak do Kosova Polja. Priča se da je bila sklonište hajduka Starine Novaka, a narod vjeruje i da u njenim mračnim hodnicima leži skriveno blago, iza podzemnog jezera čije se dubine još nisu istražile.

LEGENDA O BLAGU LATINA

Prema legendi, nakon pada trgovačkog grada Brskova, Latini su sakrili svoje blago u Novakovića pećini. Dio stanovnika je pobjegao, dok su se neki kasnije vratili po zakopano bogatstvo. Mještani i danas tragaju za zlatom koje, prema predanju, leži duboko u pećinskim odajama.

LEGENDA O ŽUTOJ PEĆINI

Smještena iznad Novakovića pećine, Žuta pećina je teško pristupačna i povezana podzemnim kanalima. Mještani su pokušavali da uđu u njene dubine, ali bezuspješno. Krajem 19. vijeka, Mušo Muslić uspio je da prodre unutra i naišao na podzemno jezero, tajanstvene natpise i sobu punu blaga, čuvanu od crnog ovna sa velikim rogovima. Preplašen, jedva je iznio živu glavu.

KANJONI I IZVORI VRANŠTICE

Do Novakovića pećine vodi staza kroz kanjon Vranštice, prateći bistru rijeku sa manjim vodopadima. Staza nudi nezaboravan doživljaj prirode i mjesta za odmor. U blizini se nalazi kanjon Bezdanice, čije okomite stijene, ljeti kada presuši, otkrivaju nevjerovatne prirodne skulpture.

Ova česma stoji kao vječni svjedok i čuva dragocjeno sjećanje na neustrašivu mladost Jagode Bogićević, hrabre partizanke porijeklom iz Bjelopavlića. Kao sanitetski referent 1. čete, 4. bataljona brigade Save Kovačevića, u sastavu Pete crnogorske brigade, Jagoda je svojim požrtvovanjem obilježila mnoga ratišta. Prošla je kroz teške bitke na Vučevu, Igmanu, Ljubinom Grobu, Treskavici, Prozoru, Vakufu i Neretvi, gdje je pokazala izuzetnu hrabrost i odlučnost. U vihoru rata, njene nježne, ali odlučne ruke neumorno su liječile rane brojnim saborcima, pružajući im ne samo njegu, već i nadu i snagu da istraju u borbi za slobodu. Njen doprinos bio je svjetlo u tami ratnih dana, simbol požrtvovanja i čovječnosti usred haosa.

Kao i njen otac Mirko, koji je poginuo u borbi za slobodu 1942. godine, ni Jagoda nije poklekla pred izazovima, već je hrabro stajala uz svoje drugove. Sa samo 19 godina, u jurišu na neprijateljske barikade, svoj mladi život dala je ovdje, u Vučijem potoku, 18. aprila 1944., ostavivši za sobom neizbrisiv trag. Ali Jagoda nije nestala iz sjećanja naroda. Njena hrabrost i žrtva žive u pjesmama, u poznatom jugoslovenskom filmu “Sutjeska”, gdje je njenu ulogu hrabre partizanske bolničarke Jagode Bogićević tumačila glumica Neda Arnerić, kao i u pričama koje se prenose s koljena na koljeno. I ovdje, pored ove česme, njeno ime i djelo živjeće dok god bistra voda teče iz izvora slobode, podsjećajući nas na njenu nepokolebljivu snagu i plemenitost. Slava joj i hvala za sve što je učinila.

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

• Krenite na hajking ili bajking – uz vodiča ili samostalno – do vidikovca Galice, Vodopada Lještanice, izvora i kanjona rijeke Vranštice ili kanjona Bezdanica.
• Istražite biciklističku stazu 916 ili markirane planinske staze preko planine Lisa (951).
• Doživite speleološku avanturu u Novakovića pećini uz obaveznu pratnju lokalnog vodiča i otkrijte njene tajne i ljepotu.
• Uživajte u biciklističkoj vožnji od manastira Zlateš do manastira Bliškova kroz zelene staze doline.
• Isprobajte jahanje konja po proplancima Lise ili se upustite u školu jahanja.
• Posjetite manastire Zlateš i Bliškova, crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice u Vranštici ili seosko groblje i saznajte kako je dolina dobila ime.
• Očarajte se tradicionalnom arhitekturom starih kuća, stopljenih s prirodom i planinskim vijencima.
• Probajte lokalne specijalitete – sir, kajmak, kiselo mlijeko, suhomesnate proizvode i domaća jela iz organskih bašti i voćnjaka.

Tomaševo i Vraneška dolina čekaju vas da otkrijete njihove prirodne ljepote, bogatu istoriju i toplu gostoljubivost!

Dešavanja tokom druge polovine 17. vijeka obilježiće drastično život u ovim krajevima, ostavljajući duboke tragove u istoriji i sudbini lokalnog stanovništva. Dva rata – Kandijski (1645−1669) i Veliki bečki rat (1683−1699), te aktivna podrška hrišćanskog stanovništva Veneciji, Habzburškoj monarhiji i Rusiji, izazvala su snažnu reakciju Osmanskog carstva. Ova podrška dovela je do žestoke osvete Porte, koja je rezultirala masovnim seobama, bijegom naroda i preusmjerenjem života prema sjevernim područjima Balkana, gdje su ljudi tražili sigurnost i novi početak.

U toku Kandijskog rata, budimski mitropolit Pajsije Kolašinović odvažio se na hrabar korak stupajući u tajne pregovore sa papskim poslanicima. Njegov cilj bio je organizovanje zajedničke borbe protiv Osmanlija, ali ovaj plan nije dugo ostao skriven. Osmanlije su ga otkrile, a mitropolit je 1648. godine tragično skončao, ubijen zbog svog angažmana. Nakon ovog događaja, turska vlast krenula je u nemilosrdnu odmazdu – narod je stradao, a crkva u Šudikovi razorena, ostavljajući za sobom pustoš i tugu.

Prvi, a naročito drugi talas seoba pod patrijarsima Čarnojevićima, označio je prekretnicu za Poličane, prisiljavajući ih na iseljavanje i odlazak u područja Habzburške monarhije i Mletačke republike. Tokom 18. vijeka, ovo područje pretvorilo se u pusto, zapušteno i razrušeno mjesto, gdje su nekadašnji domovi i ognjišta ostali napušteni. Prošlo je dosta vremena, gotovo čitav vijek, prije no što su se porodice iz Vasojevića i centralne Crne Gore odlučile da se vrate. Postepeno su počele da se doseljavaju i nastanjuju na opustjelim, zaraslim ognjištima Police i njene okoline, oživljavajući taj kraj.

Simbol prisilnog odlaska i kidanja korijena naroda postala je razrušena crkva kod goraždanskog groblja, uz koju stoji sveti hrast kao nijemi svjedok prošlosti. Godine 1998. započela je njena obnova, donoseći nadu i novi početak. Na starim temeljima nemanjićke crkve, 2001. godine svečano je osvećena crkva Svete Trojice. Ova obnova vratila je duhovni mir u Policu, ublažavajući bolna sjećanja na vrijeme velikih narodnih stradanja i označavajući pomirenje sa teškom prošlošću.

Sa Jejevice se pruža veličanstven pogled na Berane i dolinu Lima – prostor na kojem se kroz milenijume prepliću priroda, istorija i život.

Berane, smješteno u srcu ove plodne kotline, svjedoči o prisustvu ljudi duže od tri hiljade godina. Od praistorijskih naselja i rimskih utvrđenja do osmanske vladavine i borbi za slobodu, ovaj grad je oduvijek bio raskrsnica kultura i događaja koji su oblikovali njegov identitet. Ovdje su se susretali trgovački putevi, izmjenjivali narodi i nastajale priče o opstanku i novim počecima.

Kotlina kroz koju vijuga rijeka Lim omeđena je moćnim planinama Bjelasicom, Komovima i Prokletijama, čije visoke vrhove možete na lijep dan i vidjeti sa ovog vidikovca. Ove planine nisu samo prirodna granica, već i čuvari istorije i tradicije. U njihovim katunima vijekovima su živjeli stočari, prenoseći znanje i običaje s koljena na koljeno. Danas su one raj za planinare, ljubitelje prirode i one koji žele osjetiti mir i snagu netaknutog pejzaža.

Jejevica nije samo prozor u prošlost, već i mjesto susreta s avanturom. Kao jedno od najpoznatijih poletišta za paraglajding u regionu, pruža nezaboravan doživljaj slobodnog leta iznad pejzaža u kojem se spajaju vijekovi. Sa ovog poletišta se održavaju i sada već tradicionalna takmičenja u paraglajdingu u kojima učestvuju avanturisti i cijelog regiona, a i šire.

Stanite, oslušnite i osjetite duh ovog mjesta – gdje pogled doseže daleko, a istorija govori u tišini vjetra.

Visoka, nepristupačna stijena na 850 mnv još je u bronzanom i gvozdenom dobu pružala sigurnost i zaštitu zajednicama koje su živjele u njenoj blizini. U trećem vijeku, u periodu vladavine Rimljana, ovdje je podignuto utvrđenje kružnog oblika, sa dva paralelna zida debljine po 1,8 m i zahvata površine od jedan hektar. Pored Tumbarica, u beranskoj kotlini se i odavde, iz Gradine, vršila kontrola i nadzor komunikacija koje Polimljem teku ka centralnom Balkanu i provinciji Prevalis, gdje je naročito bio važan pravac prema Skadru. Kada razmišljamo o Rimskom carstvu, ne treba zaboraviti da su putevi jedan od njegovih najvećih doprinosa civilizaciji.

Prodorom rimske politike urbanizacije sa primorja u unutrašnjost provincije, u ovom periodu niču vojna utvrđenja (kastrumi) i građanske vile na sjeveru sadašnje Crne Gore. U beranskoj kotlini, na lokacijama Lužac i Budimlja otkriveni su ostaci vojnog kastruma i vile urbane. Gradac je jedno od niza utvrđenja koja su štitila ovo rimsko stanovništvo iz urbanizovanog dijela, u slučaju pljačkaških napada ili tokom nestabilnih vremena.

Pretpostavlja se da je prodorom Gota utvrđenje oštećeno i napušteno, da bi tokom Justinijanove obnove Vizantije (vladavina od 527. do 565) Gradac najvjerovatnije obnovljen izgradnjom spoljašnjih bedema na sjevernoj strani. Pronađeni materijal – lonci i zdjele za svakodnevnu upotrebu, te gvozdene strelice i razni alati, bronzani novčići, noževi i poljoprivredni alati potiču iz 5. i 6. vijeka.

Može se reći da se život odvijao do dolaska i naseljavanja Slovena u drugoj polovini 6. i početkom 7. vijeka naše ere, kada je Gradac spaljen, o čemu govori sloj gareži i pepela u otkrivenom objektu.

Seosko domaćinstvo Kastratović
Savremeni smještaj i domaća ishrana
+382 (0)68 112 117

*Izlistana su seoska domaćinstva koja su članovi našeg udruženja i nalaze se na ovom sajtu. Za ostale punuđače smještaja u ovoj zoni vidite google mape, ili booking.com.

PJEŠAČENJE: Pješke ili djelimično motorizovano, na vama je kako ćete do utvrđenja Gradac doći kroz šumu. Priča vas tamo čeka, a i nezaboravan pogled od 360°.

BICIKLIZAM I VOŽNJA MOTORA: Polička visoravan je kao stvorena za uživanje u vjetru i ravnom putu.

PARAGLAJDING: Na Jajevici se nalazi poznato paraglajding uzletište. U maju se tradicionalno održava memorijalni kup „Slavko Šćekić“.

UČESTVOVANJE U NARODNIM SAJMOVIMA: „Dani žetve na Polici“ – praznik i radost za oči i trpeze, manifestacije koja čuva tradiciju i slavi novo žito i plodove jeseni, a održava se krajem avgusta. U okviru manifestacije bira se najbolja pogača. „Polička pogača“ slavi žito i hljeb i vrijedne domaćice predstavljaju kulinarsku tradiciju beranskog kraja.